Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod, najprije stabljiku, onda klas – i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve (Mk 4,2629).

Konačno: sve je gotovo kad zemlja, ploča, pepeo, prekriju naše dane. Konačno smo uklo­njeni i iz vida. Završetak čovjekova puta je u grobu i laganom propadanju fizičkih ostataka. Ali za nas koji vjerujemo kraj nije takav. Naprotiv, smrt je početak, vrata, prijelaz, most. Smrt nije prestanak i ništavilo. Naše suze trebaju prokazivati našu ljubav, ali nikad da budu očaj i poraz naše nade.

U središtu zadnje postaje nije više sam Isus, nego njegovi prijatelji. Oni polažu njegovo tijelo u grob. Oni su poput sijača koji u zemlju baca sjeme. Ali sijač zna za urod i nada mu se. Isusovi su se učenici bili pomirili sa smrću Gospodinovom. Oni nisu postavljali zahtjev za njegovim uskrsnućem. Oni su tek mogli reći: “A mi smo se nadali!” Mogli su se tek zajedno, iza zatvorenih vrata straha, sjećati svih putova koje su s njime prešli. Isusovi učenici bili su odveć realni da bi očekivali išta od mr­tvog Učitelja.

A sjeme bačeno u zemlju klija, niče, razvija se, raste. Život Isusov nije bio poništen, izbrisan, pokošen smrću. On je pripadao jednoj stvarnosti drugačijoj od one koju su iskusili njegovi učenici. Stvarnosti koja je u Kristovoj smrti otkupila svaku smrt i učinila je našom sestrom. Smrt je u Isusu Kristu prestala biti prokletstvom, optužbom, krajem. Ona je u njemu otvorila ruke prema Božjoj vječnosti.

Molitva: Isuse, hvala ti za tvoj put kojim se nisi ustezao ići. Hvala ti za sestru tjelesnu smrt. Hvala ti za naše vrijeme. Molimo te, kad ponovno dođeš da te prepoznamo i da uđemo, zajedno sa svom braćom i sestrama, sa svim stvorenjem tvojim, na slavlje vječne gozbe. Amen.