Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge (Iv 15,1217).

U Bibliji je uobičajeno da pravednik na samrti izrekne svojim potomcima blagoslov i oporuku. Danas tomu rastanku dajemo puno službenije i neosobnije značenje: oporuku bilje­žnik sastavi, svjedoci potvrde, sud izvrši. U službenoj proceduri nema mjesta blago­slovu, a oporuka je uglavnom materijalne naravi te određuje kome će što pripasti od stvari i dobara koje ostaju iza pokojnika.

Pred Isusovim križem, pred mrtvim Isusom na križu, trebamo li razmišljati o njegovoj oporuci. Smijemo li se pitati što nam je to ostavio Gospodin? Hoćemo li potegnuti bržebolje za vlašću i prvenstvima, za desnim i lijevim mjestima u Kraljevstvu, za moćima i ključevima? Hoćemo li možda radije odšutjeti pitanje o Isusovoj oporuci nama kršćanima? Možda bismo i htjeli, kako smo često i radili, ali ne smijemo. Isusova oporuka s križa zadire do srži našeg kršćanskog postojanja. Na križ uzdignuti Gospodin neodvojivo pripada kršćanskom življenju. I opet ne zbog uživanja u muci, ne zbog štovanja smrti, ne zbog op­či­njenosti patnjom, jer temelj kršćanskog ži­vota postavljen je dublje od križa, naime, u uskrsnuću. Križ je oporuka Gospodinova, jer je on mjesto očitovanja strahovitog dometa Božje ljubavi. Mjesto muka i stradanja postalo je mjestom objave svetosti Božje. Utoliko križ i Isusova smrt na križu ne treba nijednu našu riječ, već samo poklonstveno štovanje.

Nije loše upitati se katkada što uopće za nas znači križ? Je li to obiteljska i narodna tradicija, koja nam još uvijek dobro stoji? Je li to čisto ljudski suosjećaj s patnjom nevino osuđenog? Je li to sudbina koju ne uspijevamo prozreti? Smrt na križu, shvatimo, nije zadnja riječ, ma koliko god izgledalo upravo tako. Ona je zapravo uvod u neizrecivo, u nedokazivo, u ljubavno, u Božje. Smrt na križu je objava naše najdublje tajne.

Molitva: Isuse, tvoja smrt bila je strašna, te­ška, bolna. U njoj si ostao sam, tako opipljivo sam. U njoj si osjetio hladnoću ostavljenosti. Mo­li­mo te za sve one koji polaze na put smrti sami, ostavljeni, zaboravljeni. Molimo te za sve one koje su drugi, kao i tebe, gurnuli u smrt. Daj svi­ma one smirenosti i onoga zadnjeg povjerenja u kojemu si sam predao svoj život u Očeve ruke. I molimo te, budi s nama na smrtnom času. Amen.