Đavao ga povede u Jeruzalem i postavi na vrh hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje! Ta pisano je: ‘Anđelima ću svojim zapovjediti za te da te čuvaju’. I ‘Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen’.” Odgovori mu Isus: “Rečeno je: ‘Ne iskušavaj Go­spodina, Boga svojega!’” (Lk 4,912).

Danas se može čuti žalopoj i tužba kako vi­še nema velikih Božjih djela u ljudskoj po­vije­sti. Često će se netko osjetiti samim, pre­puštenim valovima sudbine i igri slučaja. I stoga očekujemo i željno tražimo kakvo čudo, bilo kakav izvanredni znak da nismo sami, da se netko brine za naš život. I opet uzdišemo za starim, dobrim vremenima kad su naši oci živjeli s tolikim čudima.

Ipak, očekivanje znakova i čuda, ili na nižoj razini, potraga za senzacijama, nije značajka sa­mo našega vremena. Isus se također susre­tao s izričitim zahtjevom za čudima i znakovima, za onim što bi nepobitno dokazalo Božju prisutnost i moć u ovom svijetu i nad ovim svijetom. Isus je uvijek iznova i oštro odbacivao za­htjeve za čudima. Božja prisutnost u svijetu može se otkrivati, ali ona nikad ne može postati čovjekovo konačno vlasništvo. Bog je veći od bilo kojeg našeg religioznog iskustva i doživljaja čuda. Njega dokraja ne možemo smjestiti ni u naše riječi ni u naše slike.

Vjerovati bez iskušavanja, ljubiti bez pro­vje­­re, nadati se bez potvrde: to su dimenzi­je u kojima susrećemo Boga i u kojima su­sre­će­­mo čovjeka. Mi stalno imamo potrebu uvjetova­ti taj susret, zahtijevati potpuno jasno i dorečeno. Ali time ne poštujemo onoga u kojega vjerujemo, kojega ljubimo i kojemu se nadamo, jer želimo imati zadnju riječ nad njegovim djelovanjem. A tu vjera u Boga, postaje najbezbožnijom i najneljudskijom. Isusov odgovor kušaču je odluka za vjeru, ljubav i nadu. Odluka za Boga.

Molitva: Isuse, toliko se puta bojimo praznine u svojim danima, toliko strepimo pred nestankom naše povijesti. Daj nam milost vjere u Oca nebeskoga, koji nas je stvorio. Daj nam ljubav prema tebi koji si nas otkupio; daj nam Duha nade da naša povijest, osobna i zajednička, pripada Bogu i jedino njemu. Amen.