Tada književnici i farizeji dovedoše neku ženu uhvaćenu u preljubu, postave je ispred sviju, te mu rekoše: “Učitelju, ova je žena uhvaćena u samom činu preljuba. Mojsije nam je u Zakonu naredio da takve žene kamenujemo. A ti što veliš?” To su rekli da ga stave u nepriliku, kako bi ga mogli optužiti. A Isus se sagnu i poče pisati prstom po tlu. A kako su ga i dalje ustrajno pitali, uspravi se te im reče: “Tko je od vas bez grijeha, neka pr­vi baci kamen na nju!” Zatim se opet sagnu i nastavi pisati po tlu. A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: “Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” “Nitko, Gospodine”, odgovori ona. “Ni ja te”– reče Isus – “ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više” (Iv 8,311).

Osuda zatvara krug. Osuđenu čovjeku odre­đeno je mjesto i oduzeta mu je mogućnost da izađe iz lanca suda i osude. Osuda ne nudi put u drugačije i u sutra. Ona i najstrašnijeg zločinca, ali – jer ljudska je – i najvećeg pra­vednika mjeri istom mjerom. Mjerom koja vjeruje da se zlo u drugome iskorjenjuje ako ga se okruži, ako ga se optuži, ako se silom i snagom dokine.

U svom životu i djelovanju Isus je stajao na strani osuđenih. Nije to činio jer je odobravao njihov grijeh i zla djela, niti jer se samo želio suprotstaviti vlastima. Njegova želja imala je dublje korijenje. Ona je išla do samoga srca sla­bog čovjeka, onamo gdje se osudom i sudom nije moglo ući niti prodrijeti, i ondje spa­šavala, ondje pokazivala čovjeku samom koliko vrijedi. A takvo što učiniti moguće je jedino ljubavi. Samo ona može progovoriti je­zikom kraljevstva nebeskog, u koje se ne stiže osuđivanjem, jer osuda ne poznaje puta onamo. Učitelj je to dobro znao te je stoga valjda i rekao nama, učenicima, da se čuvamo suđenja, kako i sami ne bismo bili osuđeni.

Ali sud je ipak naša trajna napast. Osuda nas, osobito ona koja čuva Božju čast i vlast, tako smiruje i uvjerava da smo učinili nešto veliko. Kao što su mislili i Isusovi suvremenici, kad su se stavili u zaštitu Božjih interesa. A Isus je stajao mirno i bez riječi pred osudom, okružen nemilosrdnom laži i kaznom, izmjerenom mjerom, zatvorenim očima i čistim rukama njegovih sudaca. Ali kao što je Isus grešnici otvorio put iz osude, iz kruga oko nje naoružana kamenjem, tako je i njemu netko Drugi već u trenutku osude otvorio put u praštanje, put na kojemu svaka zemaljska osuda lomi zube. Kako li lako i mi posežemo za suđenjem i osudom, kako li brzo smještamo bližnjega u ograde, kako li teško i s mukom uzrasta u nama spremnost na božansko praštanje?!

Molitva: Isuse, uz tebe stavljamo svu našu braću i sestre koji su osuđeni. Sve one koji su osuđeni zbog nerazumijevanja i opakosti drugih. Sve one koje i mi sami u svojim danima sudimo i osuđujemo. Nama udijeli, molimo te, da stanemo uz tebe kada nas drugi budu sudili. Da riječ tvog srca, riječ praštanja izrečena već na nepravednu sudu, bude i riječ našeg života u sudnicama ljudskih odnosa. Ne dopusti da ikada zatvorimo drugoga u njegovu osudu, nego daj da ga povedemo putem tvoje milosti. Amen.