Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u su­bo­tu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava. Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube (Mk 3,16).

Križ je mjesto s kojega se ne može sići. Jed­nom pribijen, privezan, podignut na križ, čovjek može samo čekati trenutak smrti. Osu­da nas zatvara u jedno stanje, ali nam ipak još uvijek ostavlja tračak nade. Križ pak ne. On je otjelovljena osuda; on je slika užasne čekaonice, ispunjene bolju i patnjom. Križ je slika konačne ljudske nemoći da se bilo što vi­še učini. Križ, međutim, može postati i trajna osuda, ona na koju jedni druge osuđujemo u svojim sitničavim robovanjima zakonu i po­grešnoj pobožnosti.

Isus nije smatrao križ idealnim ostvarenjem života. Isus nije patnju smatrao nečim zadnje smislenim. Isus nije, kako se o nama kršćanima može čuti, štovao bol i muku. Isus se radovao životu sa svim njegovim mogućnostima, kao što se čovjek raduje cvjetnoj livadi s raznolikim biljem. Život je čarobna riječ koju je on tako rado koristio. Život ispunjen smislom bilo je Isusovo poslanje. Zbog toga je valjda tolike liječio, tolike vraćao u život, tolike spašavao, tolike otkupljivao iz sjene smrti. Zbog toga je bio ražalošćen svakom okorjelošću ljudskog srca, koja je u ime Božje, život radije pribijala na križ, nego ga oslobađala. Isusov udes bio je potpisan željom i strahopoštovanjem, brigom za život. Život kojeg, na koncu, ni godine ni vrijeme ne mogu obgrliti.

Treba nam mnogo uranjanja u Isusov život prije nego što shvatimo da nas Isus zapravo ne poziva na križ. On nas poziva na život, na veliku dragocjenost, koja se poput zlata u vatri isprobava. A mi se tako često uplašimo svoje patnje, tako često pomislimo da smo sami na lađi usred mora, tako često smetnemo s uma da je on Bog s nama. Također često nemilosrdno pribijamo druge na njihove križeve da bismo ih mogli žaliti, oplakivati, i ostaviti ih pod teretom križa ili podignute u čekaonici smrti.

Molitva: Isuse, daj da liječimo rane jedni drugima, da naše srce ne otvrdne u zakonima, da se naš duh uvijek iznova ugleda na tebe, dono­sitelja spasenja, oslobođenja i života. Bojažljivi smo, Isuse, i potrebni smo tvoje blizine kad vi­še doista ne mognemo dolje s križa. Neka iz tre­nut­ka straha i naš život prijeđe u tvoje divno Kraljevstvo. Amen.