Zatim reče svima: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga. Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti. Tko se postidi mene i mojih riječi, toga će se Sin Čovječji postidjeti kad dođe u slavi svojoj i u slavi Očevoj i svetih anđela” (Lk 9,2326).

Kad bismo znali kamo će nas neki životni put odvesti, možda bismo radije – kad bismo sa­mo mogli – krenuli u prošlost ili ostali na mjestu. Naši su životni putovi nepredvidivi, hiroviti, zahtjevni. Tek što se noge sviknu na mekoću ravnice, udaramo o tvrdo kamenje. Sa­mo što nam je pogled ostao bez daha nad li­jepim životnim trenutkom, valja nam krenuti dosadnom i nepreglednom ravninom svakodnevice. Ipak, naši putovi vjeruju u cilj, oni nisu tu da potonu u ništa, u prazno. Oni su dio jednog dubljeg Puta.

Već je prva zajednica Isusovih sljedbenika prepoznala u Učitelju Put i jednostavno ga tako zvala. Isus je Put, a oni, učenici, nasljedovatelji Puta. Ne samo da je Isus poput mnogih velikih i svetih ljudi putokaz, smjerokaz za ispravno, uredno i dobro putovanje, On sâm je Put. Dok putujemo, njime idemo. Dok nam noge kroče prema Kraljevstvu, ono je već u nama. Dok nam srce žudi za izvorom vode, već smo se iz njega bezbroj puta napili. Isus je Put koji vodi Ocu, put kojim moramo ići, ako nam je stalo da idemo za njim.

Isusov put ima jednu važnu značajku: ne kaže sam sebi gdje je kraj. Isusov put uvijek može ići dalje, daleko  sve do u Božju vje­čnost. Isusov put nije put bez interesa, nije put čovjeka koji nema izbora. To nije put koji završava na Kalvariji: smrt nije njegova zadnja stanica. To je put iskrenog i povjerljivog predanja u ruke koje čekaju na kraju, u lice koje se neće okrenuti, u srce koje neće iznevjeriti.

Koliko smo puta odlučili udariti svojim pu­tom ne osvrćući se na Isusove riječi? Koliko smo puta u vršenju Božje volje zapravo vršili svoju? Koliko smo puta gladni i žedni zatvarali oči i tužili se da ne znamo puta? Koliko puta smo se bojali, sasvim ljudski, zakoračiti Isusovim uskim putom? Kako smo samo željeli biti učenici, a bili učitelji, vladari i gospodari svog puta? Koliko smo puta lako prečuli riječ: “Tko želi biti moj učenik, neka prihvati moj put, neka uzme svoj križ i neka ide iza mene”!

Molitva: Isuse, ti si Put, ti si jedini Spasitelj onih koji se tebi predaju, ti si naša staza prema nebeskom Domu. Daj da u svom životu pri­hvatimo ono što nam ti šalješ. Daj nam da se na stazi života uzajamno hrabrimo vjerom, nadom i ljubavlju. Daj da naš korak na tvom putu probudi želju svih ljudi da zajedno s nama idu k Tebi. I ne dopusti da se uplašimo pred veličinom križa. Amen.