“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih, kao što pastir luči ovce od jaraca... Nakon toga će kralj reći oni­ma s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca moga, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gô, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste meni.’ Tada će mu reći pravednici: ‘Gospodine, kada te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo k tebi?’ Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće’” (Mt 25,3140).

Kao što nam nije uvijek dano da znamo ko­me treba da pomognemo, nad kime da se na­gnemo, kome da previjemo rane, tako nam nije uvijek dano ni da znamo kome smo sigurno, životno pomogli, koga smo na neki način spasili iz ponora samoće i ostavljenosti, kome smo pomogli da sasvim konkretno živi. A danas je tako važno znati kome smo pomogli, znati kamo su otišla naša sredstva i naše vrijeme. Danas često želimo da naš čin bude velika stvar, poznata, globalna. Ipak, velike stvari se također rađaju malenima. I jedan ubrus u mnoštvu bio je sasvim mali čin, kao što je čaša vode, komad kruha, lijepa riječ, pogled prihvaćanja. I jedno i drugo nosi otiske Božje.

Isus je brisao mnoga lica, on je baš zaslužio da se nađe netko i da obriše njegovo lice. Ako i nije zapisana ova zgoda u Evanđeljima koja čitamo, ona je sasvim u duhu pravednosti i poštenja. Dobro valja dobrom uzvratiti. Ipak pogled Isusova života, bez imalo lažne utjehe, ne zaustavlja se na uzvratu onih kojima je on činio dobro. Isusovi vidici su vidici vjere da konačni uzvrat, konačna nagrada, konačna ri­ječ pripada Bogu, koji ne ostavlja i ne iznevjerava.

Tko je bila Veronika, ne možemo doznati. Tko su bili oni drugi koji su se gurali oko Isusa ili ga promatrali kako nosi križ? Tko su bili oni koji su mu se rugali, koji su mu otežavali patnju i smijali se? Bijaše li još netko tko se usudio pomoći Isusu? Sve su to pitanja naše znatiželje. A pravo je i jedino pitanje: hoćemo li i možemo li se i mi staviti u ulogu Veronike? Isusovo lice, lice nagrđeno mukom i patnjom malenih, treba naime i naš ubrus.

Molitva: Isuse, daj nam hrabrosti da istupimo iz jednobojnosti osuđivanja i okrutnosti i da obrišemo lice onomu koji je potrebit naše utjehe i našeg ubrusa. Ne dopusti da nas strah i prazni obzir zaustave u našoj pomoći. I ne dopusti da svoju pomoć odgodimo do sutra. Amen.