Kad je Isus s učenicima i silnim mnoštvom iz­lazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i reče: “Pozovite ga!” I pozovu slijepca sokoleći ga: “Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: “Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: “Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: “Idi, vjera te tvo­ja spasila!” I on odmah progleda i uputi se za njim (Mk 10,4652).

Tješiti drugoga velika je i sveta stvar: našem kršćanskom životu pripada i plakati sa zapla­kanim i hrabriti malovjerne i obrisati suzu i ponijeti križ. Ali tješeći drugoga, moramo biti svjesni da utjeha ne dolazi od nas, da mi nismo zadnja točka na kojoj se utažuje glad žalosnih i pritiješnjenih. Bog je Utješitelj. On koji daje svoga Duha, svoju ljubav i život usred naših života, otvara oči da vidimo kako tama trenutka nije vječnost, kako sadašnja žalost jest kolijevka naše radosti.

Za nas je Isus pomazanik Božji, Mesija, ispu­njenje Božjih obećanja čovjeku i osoba novog i trajnog saveza. Isusov život bio je utjeha mnogima. Osjetili su je slijepi, gluhi, hromi, gubavi, grešni, oni kojih nada jest doduše bila poput slabe žeravice zapretana duboko u životnom pepelu, ali je postojala, ali je očekivala, ali se borila za dah. I u nadi protiv svake nade, upravo ondje gdje su nam izgledi vrlo maleni, Bog započinje svoja čudesna djela.

Nije lako uzdati se u utjehu. Nije lako sva­kog dana izdržati grubosti i razočarenja koja nam život donosi. Nije lako sjediti kraj puta u tami vlastite sudbine, bez ijednog svjetla na obzoru. Tu težinu, križ iščekivanja utjehe, osjetili smo toliko puta u povijesti svog naroda. Taj križ nam je i sada kruhom svagdanjim. Ne znamo ni kamo ni kako. Možda bi bilo bolje da sami sebe spasimo, da pobjegnemo, da se utješimo. Utjeha dolazi od Drugoga, od Boga. Osluškujemo li ne prolazi li on sada pokraj nas? Osluškujemo li Božje korake? Ili radije poput žena jeruzalemskih plačemo nad Isusovom sudbinom, umjesto da zavapimo: “Sine Davidov, spasi nas!”

Molitva: Isuse, ti si nas spasio od besmisla smrti i pozvao nas u kuću svoga Oca, u kojoj ima mnogo stanova. Daj da tješimo jedni druge, da naše srce ne bude tvrdo pred boli i patnjom ljudi oko nas. Daj da tvoj Duh Utješitelj preko nas blaži ljudsku zloću i da se u vjeri zagledamo u utjehu božanske ljubavi. Amen.