Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napa­stuje đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” Isus odvrati: “Pisano je ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih’” (Mt 4,14).

Jedna od osnovnih čovjekovih bioloških potreba jest potreba za hranom. Njezinu jačinu svatko od nas dobro poznaje. Nužnost njezina podmirivanja druguje s danima našega života. Znamo zasigurno da nam se gladnima teško i smijati i pričati i raditi i moliti. Onaj tko ima hrane, svoj je gospodar, svjestan da je svojom mukom zaradio za vlastiti život. Gladan čovjek ovisi o drugima. A mi danas želimo biti neovi­sni, jer moramo biti uspješni, moramo pokazati da možemo i da imamo. Moramo biti hrabri, junaci svoga života. Gotovo kao da se očekuje da samohrano podižemo vlastiti život. Pitanje kruha na kraju je temeljno pitanje: tko je ili što je razlog naše sigurnosti?

Isusova je glad više puta spomenuta u Evan­đeljima. Ali spomenuto je i da su ljudi bili gladni Isusa, njegove pouke i riječi, njegove osobe i osmijeha, njegova lica i pogleda. Sam Isus se darežljivo davao: drugovao je za stolom upravo s onima koji su bili gladni prihvaćanja a koje su svi odbacivali; išao je na objed oni­ma koje su svi zaobilazili; na koncu je dao svoju sudbinu i svoj život, samu svoju osobu, kao hranu, kao kruh i vino, kao tijelo i krv, onima koji idu njegovim putom i koji se oslanjaju na njega. Isusov život je kruh našega vjerničkog života, bez njega bi naša kršćanska vjera pala pod križem, iznemogla bi možda već pri prvom padu.

Kršćanskoj vjeri našega života nameće se jed­no pitanje: Jesmo li gladni i žedni Isusa? Smi­jemo li predati svoje najosnovnije potrebe i najslabije snage u njegove ruke? Smijemo li se pouzdati da i onda kad smo ostavljeni od drugih, nismo sami u padu svog puta? Trebamo li već napokon shvatiti da smo Bogu kudikamo važniji od bilo kojeg našeg pada i slabosti? Ali također, smijemo li moliti kruh okrepe, utjehe u vrijeme pada, kad tolika naša braća i sestre, padaju pokraj nas jer nemaju okrepe kruha? I jesmo li zaboravili biti zahvalni za dar kruha, za dar života, koji nije plod vlastitih deset prstiju?

Molitva: Isuse, daj nam oči za one koji su pali pod križem. Daj da čujemo tvoju riječ koja nas šalje upravo njima, najslabijima dok leže licem prema zemlji. Daj nam hrabrosti da im pomognemo da pođu dalje, iza obzora svoga pada. I učini naše tvrdo srce osjetljivim za gladne suze naše braće i sestara. Amen.