Neki učitelj Zakona, želeći se pokazati pra­ved­nim, zapita Isusa: “Tko je moj bližnji?” Isus odvrati: “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napola mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik, pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za njega brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za njega’ – reče mu – ‘pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.’  Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” Odgovori mu: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” “Idi pa i ti čini tako!”, reče mu Isus (Lk 10,3037).

Jesmo li ikad razmišljali o putu prema Jerihonu? Štoviše, o našem putu na kojemu le­ži netko nepoznat, možda ne previše drag, ali tko treba našu pomoć, ruku, smilovanje? Ko­liko li samo takvih putova presijeca našu svako­nevicu obdarenu mukom i nevoljom!? Događaji u životu, ako ih hoćemo unovčiti, ako im hoćemo dati ljepši oblik, imaju smisla samo ako nas sve više otvaraju za druge, osobito nemoćnije i nevoljnije.

Isus je više puta jasno dao do znanja što on misli o ljubavi i svetosti koje ostaju na razini riječi; koji ne žele pristupiti i sagnuti se, upravo do zemlje, i podići onog što nevoljan leži na tlu. Isusov život je bio dizanje s tla, davanje krila ljudskom životu, krila kojima čovjek jedino može proživjeti sveto i u ljubavi. Isus je sam bio Samarijanac u Šimunu iz Cirene. On je tolike podigao i ponio njihov križ, ali ne prisiljen, nego slobodan, kako može biti samo onaj tko drugoga voli. Ondje gdje nema ljubavi, pomaganje dru­gome često je čista formalnost, naša obveza, koja doduše plaća gostioničaru troškove, ali se ne vraća da vidi je li izranjeni bližnji ozdravio.

Naš put u Jerihon, naš svaki dan, može nas odvesti u smjeru o kojemu nismo razmišljali. Velika je stvar i veliki je dar prihvatiti taj smjer kao put u kraljevstvo nebesko. Pomoć dru­gome mijenja nas same, dodiruje najdublje dijelove našega bića. Spustiti se uz ranjenog, bolesnog, slabog, grešnog, gladnog, malenog, može samo onaj tko je spreman da mu život više ne bude isti. Samo onaj tko može i sam zaplakati, smije drugome obrisati suzu gorčine. Možemo li i jesmo li spremni? Ili i nas koji idemo za Učiteljem valja prisiljavati?

Molitva: Isuse, naša svakodnevnica puna je nemoćnih i zaboravljenih. Na našem životnom putu mnogo je onih koji izranjeni uz njega le­že. Molimo te, otvori oči našega srca, otvori du­šu našeg razumijevanja da osjetimo kako smo potrebni drugima i da shvatimo da je svako djelo naše pomoći korak prema tvome Kraljev­stvu. Amen.