Ljudi su dobra Božja stvorenja: to temeljno uvjerenje vjere nikad neće biti opozvano. Ali ljudi su i ranjena Božja stvorenja koja »rane« zadaju sebi i drugima. A tada i Boga isključuju iz svog života. To se može događati na različite načine i s različitim intenzitetom. Ponekad može biti sasvim tragično i teško, ali je uglavnom svakodnevno. Ondje gdje grijeh ovlada čovjekovim životom, gdje u životu čak otvori duboku i dugo otvorenu ranu, gdje pokida veze i poruši mostove prema bližnjima – tu ipak nije sve gotovo. Ostaje Božje obećanje, ostaje Isusova riječ o praštanju, ostaje njegov poziv na obraćenje.

Sakrament pomirenja ili ispovijedi shvaća ozbiljno čovjekovu slabost i mogućnost grijeha, ali istodobno pokazuje vrata koja su nam otvorena u Isusu Kristu: vrata Božjeg praštanja i poziva da se vratimo u Očevu kuću. U ispovijedi se grešnik pomiruje s Crkvom, s bližnjima, sa samim sobom. Sve to je moguće samo zato što mu Bog daje svoje opraštanje, zato što mu Bog kao zalutalom, rasipnom, grešnom sinu i kćeri izlazi u susret. I raduje se njezinu i njegovu povratku.