Ništa tako snažno ne obilježava čovjeka kao njegove čežnje. Čovjek je neizmjerna čežnja koja se tek djelomično ostvaruje. Najveći dio čovjekovih čežnji veže se uz druge ljude. Čežnja za drugim, za ljubavlju i blizinom, obiteljskom sigurnošću i skladnim odnosima, za ispunjenim i sretnim životom. No, čovjek se stalno mora suočavati sa surovom životnom realnošću u kojoj mnoge čežnje ostaju neostvarene. Životni neuspjesi, ljubavna razočaranja, opterećeni odnosi, bračni brodolomi, raspad obiteljske zajednice, teški životni uvjeti, siromaštvo čine čovjeka nezadovoljnim, nesretnim, ponekad i očajnim.
Pogotovo je teško onda kad se čini da se ništa ne može promijeniti i da neće biti bolje, a čežnje i dalje ostaju i postaju i veće i snažnije. Teško je pomiriti taj raskorak između čežnji i nedostataka, i zbog toga mnogi ljudi pate, postaju zabrinuti, tužni, razočarani, mrzovoljni, mrzitelji života i ljudi, ljubomorni i zavidni onima za koje misle da su imali ili imaju više sreće, ljuti i bijesni i na Boga koji nepravedno raspodjeljuje sreću i blagostanje među ljudima. Posvuda susrećemo takve ljude i danas je doista rijetko susresti radosne i zadovoljne ljude. Teška životna iskustva i razočarenja ubijaju volju za životom.
Isus se susretao s mnogim razočaranim, nezadovoljnim, nesretnim ljudima. Pružao im je utjehu i hrabrio ih da ne budu zabrinuti, da se pouzdaju u Boga jer on vidi čovjekovu muku, nikada ne odustaje od ljudi, i najteže životne situacije izvodi na dobro. Govorio im je da ne budu zabrinuti, jer njihov život ne pripada samo njima, on je i Božji život, plod Božjih i ljudskih čežnji. Težak i tvrd govor, pogotovo onda kad je čovjek pritisnut problemima, kad ga pritisnu nevolje i kad se ne nazire nikakav izlaz. Ali baš tada je važno sjetiti se ovih Isusovih riječi, zadržati vjeru u smisao vlastitog životnog puta, podržavati strast za životom i pritom pokušati ostati opušten.
Opuštenost je vrlina za kojom čeznu mnogi, ali je rijetki dostižu. To nije odustajanje od promjene života i svijeta, nije ni neodgovorno življenje i prepuštanje sudbini, nije nikakva životna pasivnost. Opušteni ljudi prihvaćaju realnost, suočavaju se s neuspjesima, ali i podržavaju nadu da trenutna stvarnost i neuspjesi nemaju posljednju riječ u čovjekovom životu. Opušteno živjeti znači izmiriti se sa svojom prošlošću, osloboditi se straha od budućnosti i strastvenije živjeti u sadašnjosti. Opušteni ljudi sagledavaju svoj život u cjelini i vjeruju da on ima smisla i da može biti ispunjen i sretan unatoč i neuspjesima. Opuštenost prije svega znači čuvanje i njegovanje odnosa s drugima, ali i započinjanje i stvaranje novih.
Bliži se ljeto, vrijeme odmora, predaha, opuštanja. Mnogi ljudi iz različitih razloga sebi neće moći priuštiti ljetovanja, putovanja, zabave. Ljeto će im proći u brigama, u strahu da neće naći ili da će izgubiti posao, da sebi i svojoj obitelji neće moći osigurati siguran i stabilan život, da im se ni ovaj put neće ostvariti želje i ispuniti planovi koje su imali. To je nažalost realnost koja prati mnoge ljude. Ali unatoč tome ne bi se trebalo predavati očaju i venuti u zabrinutosti. I tada treba podržavati svoje čežnje, nadu u bolju budućnost, strpljivo nositi svoje muke, ne odustajati od sebe, od dragih ljudi, od života. Živjeti opuštenije.
Slika: Igra, Đuro Seder
