Odrecite se osuđivanja. Iz osude drugih nastaju mnoga zla. Osuđeni ljudi su društveno usmrćeni ljudi, dehumanizirani, protjerani iz zajednice, uskraćeni za zajednička dobra. Osuđivanje ima stotinu lica, a ponekad su možda najteže one skrovite, neizrečene, zamaskirane osude kakvih ima u svim našim zajednicama i cijelom društvu. Navikli smo na to da se međusobno vrijeđamo, blatimo, ranjavamo, osuđujemo. Da se poigravamo sa slabostima, pogreškama i promašajima drugih. Da kopamo pa životima drugih ljudi, da provaljujemo u njihove intimne svjetove, da osuđujemo i preziremo njihove razlike, da se naslađujemo njihovim nevoljama i mukama. Danas je to postao unosan posao kojeg obavljaju profesionalci. Osuđivanjem drugih ljudi nužno gazimo njihovo dostojanstvo i njihov dobar glas. Osuda je posljedica manjka tolerancije, respekta, distance u odnosu prema drugima. U pozadini osuđivanja, pa bilo ono i samo na tračerskoj razini, skrivena je zla želja da se našteti drugome. Koliko je samo osude u našim zajednicama prema ljudima kojima se dogodio brodolom života, prema rastavljenima, prema obiteljima u kojima ne ide sve onako kako bi se htjelo i kako bi se očekivalo, prema ljudima koji su posrnuli u životu, često ne svojom krivnjom. Sveto Pismo dramatično upozorava: Ne osuđujte da i sami ne budete suđeni!

Odrecite se zlopamćenja. Čovjek lako zaboravlja dobro koje su mu učinili drugi ljudi, ali zato snažno pamti svako pa i najmanje zlo ili nepravdu koju je pretrpio. Neki ljudi cijeli život prožive u pamćenju zla i smišljanju osveta za pretrpljeno zlo. Neki su od toga patološki oboljeli, preuveličavaju pretrpljene nepravde, a ponekad ih i izmišljaju da ih drugi ljudi tlače. Oni se ne uspijevaju osloboditi zlopamćenja, postaju nepovjerljivi i paranoični, misle da su svi ljudi zli i da je samo pitanje vremena kad će im i drugi nauditi. I zlopamćenje je najčešće i najstrašnije u najbližim odnosima. Zlo koje su pretrpjeli od najbližih ljudi vječno pamte i najteže opraštaju. Zlopamćenje je zarobilo i naše kolektivne odnose. Zlo drugih se jače pamti, preuveličava se do želje i zahtjeva za osvetom. U Bibliji se, pogotovo u Starom zavjetu, često govori o zlopamćenju i osveti. Isus iz Nazareta prekida takvu logiku života i zahtijeva odustajanje od zlopamćenja, osvete, nasilja i traži i opraštanje i neprijateljima. Možda ništa nije tako šokantno, uznemirujuće i neprihvatljivo kao Isusove riječi s križa u kojima oprašta svojim neprijateljima. Pred tim riječima i pred Isusovim govorima o ljubavi prema neprijateljima uglavnom ostajemo nijemi, zatečeni, ponekad i ljutiti i bijesni na Isusa što je letvicu tako visoko podigao. Zato se i u Crkvi ta tema uglavnom preskače, izostavlja ili se umanjuje ozbiljnost Isusova zahtjeva. Čak i ako ne možemo tako daleko dobaciti – a najčešće ne možemo jer se ne uspijevamo osloboditi patologije mržnje i izaći iz začaranog kruga zla – nemamo pravo spuštati letvicu.

Odrecite se lukavstva. Svijet u kojem živimo prepun je lukavih ljudi. Postoje čak i priručnici i cijele škole kako biti lukav. Neki se i u svojoj vjeri služe lukavstvom, manjim ili većim prevarama i pritom vjeruju kako i Boga mogu prevariti. Put vjere, put s Bogom nije put lukavosti, prevara i snalaženja, nego put povjerenja u Boga i u ljude, put koji odustaje od prečica, od kalkulacija, o prevara. To je put pouzdanja koje se oslanja na ljude, na Boga i na njegove vrednote. Lukavstvo je opteretilo i zarobilo sve naše odnose: u obitelji, među rodbinom, prijateljima, na poslu, u javnom društvenom životu. Logika života po kojoj je važno „snaći se“ nužno nas dovodi u situacije u kojima moramo činiti zlo, po mogućnosti na što lukaviji način kako bismo što više napakostili drugima. Iskrena životna vjera se ne služi smicalicama i ne živi po logici „snađi se, prevari, slaži“, nego se temelji na vrijednostima evanđelja i povjerenja u Boga.

Dok se korizmenim odricanjem, molitvom i postom pripremamo za blagdan Uskrsa, trebalo bi imati na umu da je najbolja priprema za blagdan Uskrsa – promjena života i obraćenje. Treba samokritično priznati da je naša vjera često vjera bez obraćenja. Usnama naviještamo Gospodina, vršimo sve religijske prakse, ali malo ili nikako mijenjamo sebe. Mi se uvijek iznova kajemo za svoje grijehe i propuste, obećavamo drugima i Bogu da ćemo se popraviti i vratiti na pravi put, a stalno tapkamo u mjestu, ostajemo na istom. Štoviše, s godinama naša zloća postaje sve veća, naša srca tvrđa, naša nepopustljivost čvršća. Mi živimo u vremenu tiranije kajanja bez obraćenja. Svi se kaju, pojedinci, kolektivi, a nitko se ne mijenja. Isus kaže da nema vjere bez obraćenja, nema Kraljevstva Božjeg bez obraćenja. Korizmeno vrijeme pruža novu priliku da se susretnemo s istinom o samima sebi, pogotovo o istini naših vjerskih i nacionalnih kolektiva. Odustajući od oholosti, laži, zavisti, pohlepe, mržnje, nasilja, potkupljivosti, osuđivanja, zlopamćenja i lukavstva, stvaramo novu životnu klimu, nove odnose s drugima i s Bogom. Potrebno je osobno obraćenje – novo, samokritično, objektivno sagledavanje sebe i svoga života. Potrebno je i kolektivno obraćenje – ozbiljna analiza naše prošlosti, kajanje za naše grijehe i odustajanje od mitova i laži koji pothranjuju buduća zla. Odricanje koje ostaje isključivo na razini vježbanja vlastitih voljnih mogućnosti ili pukog ispunjavanja crkvenih propisa i zapovijedi nije u prvom planu u Evanđelju, već odricanje od sebeljublja, moći i nasilja nad drugima. Tek onda će i druga naša odricanja – javna ili skrovita – zadobiti viši smisao i senzibilizirati nas za drugoga, za više vrednote i za Boga.

Mnogi ljudi su naprosto umirili svoje savjesti, ali umirivanje i prevara vlastite savjesti, ili opravdanje nesavjesnošću drugih i općim društvenim moralnim posrnućem nije put ljudskosti i vjere. Isus iz Nazareta traži obraćenje čovjeka, promjenu života, odgovorno djelovanje koje letvicu naše ljudske i vjerničke dogovornosti neće spuštati i prilagođavati. Posebno smo odgovorni za druge ljude i njihove živote. Mi s drugima ne dijelimo samo naš svakodnevni život, politiku i profanu povijest, nego i povijest spasa. Zato i postoji povijest spasenja u kojoj svi pripadamo jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakog važan i odgovoran, u kojoj svi teret krivnje i milosti nosimo ne samo za sebe nego i za druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, izmoljeno, isplakano, ispaćeno i blagoslovljeno, to je za sve od odlučujuće važnosti (K. Rahner). Zato u ispitu savjesti svaki put treba postaviti pitanje o našem odnosu prema drugima. Jesmo li mi drugima vjesnici spasa ili ih unesrećujemo, zagorčavamo njihove živote, jesmo li odgovorni za trpljenja drugih ljudi, za njihove suze, patnje, nevolje? Neka u odgovoru na ta pitanja pomogne i ovaj ispit savjesti i neka nas potakne na veće čovještvo i ozbiljniju vjeru.