Odrecite se zavisti. Psiholozi tvrde da je zavist najčešća u najbližim odnosima, u obitelji, među prijateljima, među radnima kolegama i kolegicama, među ljudima koji su na različite načine povezani. Zavist je bolest najbližih odnosa. Zavist proizlazi iz osjećaja da smo ugroženi zbog uspjeha i sreće drugih ljudi. Ona je posljedica kompleksa niže vrijednosti, manjka samopoštovanja, nezajažljivih ambicija da se dokopamo mjesta drugih ljudi, zlurade želje da drugi ne budu sretni ili bar manje sretni od nas. Zavidni ljudi se uglavnom bave drugima i pritom zapostavljaju sebe i svoj život. Zavist je posljedica neobjektivnog sagledavanja sebe i drugih ljudi. U njoj je skrivena želja da se posjeduje ono što imaju drugi, ali i želja da drugima bude lošije, bar lošije nego nama. Zavist nije uopće bezazlena jer ju stalno prate unutarnje gorčine, frustracije, ljutnje i bijes, koji često prelaze u agresiju prema drugima. I u Svetom Pismu se na puno mjesta govori o zavisti i to upravo u najbližim čovjekovim odnosima – među braćom, sestrama, rodbinom. Zavist u konačnici nikad ne ostaje u čovjeku, jer ne može izdržati unutarnji poriv da naudi osobi kojoj se zavidi, pa makar to bilo i „samo“ verbalno blaćenje drugih ljudi. Biblija a i sadašnji ljudski životi i odnosi znaju i za one zavisti koje su poželjele patnju, krv i smrt bližnjih.

Odrecite se pohlepe. Suvremeni čovjek ne uspijeva kontrolirati svoje pohlepe. Posljedica toga su velike razlike među ljudima – siromašni, opljačkani, prevareni ljudi. Diljem svijeta mnoštvo je siromašnih i socijalno ugroženih ljudi koji su žrtve pohlepe malog broja političkih i ekonomskih moćnika. Pohlepa razara i najbliže odnose. O pohlepi se na mnogo mjesta u Bibliji govori. Budući da ljudi nisu mogli kontrolirati svoje pohlepe, morali su ih zakonski ograničiti, ali i tada su uvijek pronalazili mehanizme kako da zadovolje svoje pohlepe. Pohlepni ljudi nikad nisu zadovoljni s onim što postignu i što imaju, oni su prokletnici izobilja, kradljivci sreće drugih, nezasitni lakomci koje ništa ne može zadovoljiti. Pohlepa se manifestira i kao želja za materijalnim dobrima ali i kao želja za privilegijama, službama, funkcijama, častima, vlastima. Pohlepa ima mnoštvo lica: grabežljivost, lakomost, koristoljublje, nezasitnost, proždrljivost, vlastohleplje, častohleplje. Pohlepa nije, kako se to često misli, osobina samo bogatih ljudi, onih koji imaju puno i koji stalno zgrću velike količine novca i materijalnih dobara. Ona je prisutna i kod siromašnih ljudi. Pohlepni ljudi su spremni na sve – na laž, prijevaru, krađu, pljačku, u konačnici i na ubojstvo. Pohlepni ljudi, kažu psiholozi, nikad nisu sretni ni zadovoljni, okruženi su lažnim prijateljima kojima dijele mrvice sa stola svoje pohlepe. Što više imaju, njihova je nesreća veća. Pohlepni ljudi nikad ne postižu unutarnji mir.

Odrecite se mržnje. Evanđelja nam pripovijedaju kako je Isus stalno pozivao ljude na ljubav prema bližnjima. Ljubav je tema mnogih Isusovih govora i prispodobi koje je ispričao svojim učenicima i slušateljima. Naša zemlja i ovi prostori su prepuni mržnje, posebno one kolektivne – vjerske i nacionalne mržnje, nepodnošljivosti, isključivosti. I u našim životima mnoštvo je neprijateljstava, osobnih, kolektivnih, lokalnih, globalnih, stvarnih, nestvarnih, željenih, neželjenih. Čovjek kao da ne može bez neprijatelja. Neki ljudi cijeli život traže neprijatelje i nikad im dosta neprijatelja. I čim jednoga izgube ili tobože „pobijede“, traže drugoga protivnika. Čovjek tako ostaje zarobljen u začaranom krugu mržnje, protivština, konflikata, koji ga osiromašuju i duhovno i stvarno „ubijaju“. Najveći izazov evanđelja, kršćanske vjere i čovječnosti uopće, jest od odustajanje od mržnje i prema onima od kojih smo pretrpjeli zlo. Veliki izazov za svakog čovjeka, za sve one koje prati sjena neprijatelja, stvarnih ili fiktivnih. Za mnoge ludo i neprihvatljivo. Za sve ljude ispit ljudskosti. Za vjernike zahtjev vjere i nasljedovanja Isusa Krista.

Odrecite se nasilja. Prve stranice Biblije donose potresnu i tragičnu scenu bratoubojstva. I inače, Sveto Pismo je prepuno scena nasilja. U konačnici nasilje će doživjeti i Isus iz Nazareta. Nevjerojatno je koliko ima nasilja među ljudima i to u onim najbližim odnosima. O tome mnogi ljudi – prije svega djeca, mladi i žene – govore ponekad i u sakramentu ispovijedi, jer često nemaju mogućnosti da o pretrpljenom nasilju progovore javno, plašeći se neosjetljivosti društva i osvete nasilnika. U mnogim odnosima prisutno je prekriveno, zataškano i zamračeno nasilje o kojem oni koji trpe najčešće ne smiju javno ni govoriti i tako godinama trpe nasilje, izručeni samovolji nasilnika, prepušteni samima sebi. Koliko nasilja ima samo u brakovima, i onim mlađim, i o tome se uglavnom šuti, a u javnosti se glumi i pretvara kako je sve u redu da bi se sačuvala lažna slika savršene ljubavi i braka. Nasilje je i kad drugima namećemo svoju volju, svoje stavove i svoja uvjerenja, kad im ne dopuštamo slobodu izbora, kad im zabranjujemo voljeti ljude druge vjere, nacije ili drugačijeg svjetonazora, kad ih zbog njihovih drugačijih stavova emotivno i socijalno ucjenjujemo (primjerice mlade ljude), kad nad njima vršimo psihički i duhovni teror. I u Crkvi se rijetko govori o nasilju, a ponekad se strahota nasilja produžava i zbog strogih i nehumanih crkvenih propisa i odredbi, primjerice onih koje se tiču zabrane rastave braka. Mnogima u Crkvi i uopće nije jasna razlika između žrtve i patnje. Žrtva je nešto što čovjek slobodno i dragovoljno prihvaća vođen nekim višim dobrom ili željom da se žrtvuje za druge osobe, a patnja je naprosto trpljenje zla i nasilja. Kad primjerice djeca ili žene trpe nasilje u obitelji, onda tu nije riječ o žrtvi, nego naprosto o strašnom nasilju i patnji koje treba i javno osuditi. Isus je poticao ljude na žrtvu, pogotovo da se žrtvuju jedni za druge, ali je oštro osuđivao nasilje i one koji ga čine. Nije li crkveno naviještanje Boga zaboravilo kako se biblijski govor o Bogu izriče kroz spomen tuđe patnje koja vapi u nebo i nije li „kriza Boga“ prouzrokovana i crkvenom praksom u kojoj se naviješta „Bog leđima okrenut prema ljudskoj patnji“ (J. B. Metz)!?

Odrecite se potkupljivosti. Teško da ima neka druga riječ koja se tako često spominje u novije vrijeme kao korupcija (potkupljivost). Svakako s razlogom, jer se potkupljivost uvukla u sve pore života. Potkupljivost razara sve vrednote, ona je izravno usmjerena protiv zakona, pravednosti i ljudskih prava. Potkupljivost se vodi ostvarenjem privatnih sebičnih interesa na štetu drugih, zajednice i društva. Potkupljivost zloupotrebljava povjerenje ljudi, potiče nepravdu, nemoral i nezakonitost. Potkupljivi ljudi nemaju stava, mogu podmirivati sve opcije, mijenjati mišljenja, prelaziti iz grupe u grupu. Potkupljivim ljudima ništa i nitko nije toliko važan i svet, a da ga ne bi mogli prodati, izdati, zamijeniti s drugim. Kod potkupljivaca je sve na prodaju, samo je pitanje cijene. Kod njih ne postoje nikakve vrednote, mogu zastupati sve i, ako je to unosno, sa svima sklapati saveze. Dok s jedne strane suvremeni čovjek snažno inzistira tobože na svojim uvjerenjima – svatko hoće pravo na mišljenje, stav, uvjerenje – istodobno se tako lako odstupa od svojih stavova, lako ih se zamjenjuje drugima, mijenjaju se uvjerenja, njima se trguje. Potkupljivost je posebno prisutna u javnim institucijama (stranačkim, političkim, religijskim, obrazovnim), ondje gdje se vodi gola borba oko utjecaja, vlasti, novca i prestiža. Potkupljivost ima strašne posljedice i za konkretne ljude ali i za društvo u cjelini i opće dobro. U Bibliji se o potkupljivosti govori i u kontekstu zaborava Boga i njegovih zapovijedi, a Isus izvor potkupljivost smješta u čovjekovo srce i povezuje je s pohlepom.

Slika: Isusova gozba s carinicima i grešnicima, Vladimir Blažanović