Korizmeni ispit savjesti fra Drage Bojića objavit ćemo u tri dijela do kraja korizmenog vremena.

Mnogi ljudi su iskusili da vlastito zakazivanje i promašaje u životu ne mogu popraviti i da se propuštene prilike da se čini dobro ne mogu povratiti. Još je teže popraviti štetu koju drugima nanesemo neodgovornim postupcima. Ni naša kajanja, isprike i obećanja da ćemo se promijeniti često ne uspijevaju udobrovoljiti druge ljude i oni uglavnom odlaze od nas s tugom i gorčinom zbog pretrpljenih uvreda i izdaja. I drugi, novi ljudi koje susrećemo i uz jaku strast i želju da s nama izgrade i njeguju odnos, oprezni su i skeptični prema nama jer se plaše da ćemo i njih iznevjeriti. U takvim trenucima je utješno znati da kod Boga ne možemo zakasniti i da nam uvijek iznova pruža mogućnost za novi život i novo djelovanje. To je temeljni sadržaj Isusove poruke – poziv i šansa za novi život. Na taj način – radom na sebi, promjenom svojih shvaćanja i životne prakse – vraćamo i povjerenje ljudi u nas. Moguće je da ćemo promjenom života iznova pridobiti milost i naklonost onih o koje smo se ogriješili i koje smo izgubili, a prilično je izvjesno da će našu promjenu zamijetiti drugi i da će im ugodnije biti živjeti s nama.

Suvremenim kršćanima može šokantno i uznemirujuće zazvučati činjenica da Isus iz Nazareta, kada govori o obraćenju i promjeni čovjeka, nikad ne govori o tome da ljudi trebaju više moliti, češće postiti, obdržavati pobožnosti ili se odricati hrane i pića. Naprotiv, na više mjesta u Svetom Pismu Isus oštro kritizira upravo tu često licemjernu vjerničku prasku – izvršavanje religijskih obaveza i propisa, post i odricanje, javne molitve i pobožnosti bez unutarnje promjene čovjeka, bez obraćenja. Isus, dakako, ne isključuje molitve i post iz života vjernika – i sam je molio i postio – ali vjeru ljudi ne svodi na duhovnost posta i odricanja, niti na duhovnu gimnastiku i religijski formalizam . 

Važno je ovo imati na umu pogotovo u vremenu korizme kada mnogi ljudi pojačavaju svoje molitve, postove i odricanja. Iako, dakle, ne treba posve isključiti ni duhovnu korist posta i odricanja, može se dogoditi i događa se da je to samo alibi i vanjsko pokriće da možemo nastaviti živjeti kao i dosada, bez promjena u životu. Pritom, kako god to ljudi ne vole čuti, obmanjuju i sebe i druge i u konačnici i Boga. Koliko je samo ljudi koji strastveno, uživljeno i fanatično prakticiraju svoju vjeru (među njima i oni koji se „profesionalno“ bave religijom), a pritom nimalo ne rade na sebi, nastavljaju drugima činiti zlo i još smišljaju nove i opakije strategije zla.

Pod obraćenjem se, dakle, ne misli na izvanjsko vršenje pokore već na promjenu volje, na posve novu svijest, novi temeljni životni stav, korjenitu promjenu mišljenja i čovjekovih odnosa. Pritom je još nešto važno zamijetiti: Isus ne traži nikakvo javno mahanje s vjerom, on vjeru traži u srcu čovjeka, on traži skrovitu, tihu i nenametljivu vjeru. Danas gotovo ništa više nije sakriveno i skrovito, sve je prozirno, transparentno, dostupno svima. Vjera i obraćenje se ne mogu temeljiti na religijskoj praksi i vjerskim paradama, javnim dodirivanjem i ljubakanjem kipova, glasnim molitvama da ih čuju i drugi, glumljenim prigibanjem i savijanjem, namještenim mrzovoljnim blijedim licima s izvraćenim očima. Promjena života ne smije biti motivirana ni nagradom ni strahom od Božje kazne, kako mnogi ljudi vjeruju. Nagrada ili kazna ne smiju postati motiv moralnog djelovanja. Čovjek treba djelovati u svijesti o svojoj odgovornosti za druge ljude. Isus iz Nazareta to izriče zahtjevom ljubavi prema bližnjem. Što to konkretno znači i čega bi se pritom trebalo „odreći“ – da se izrazimo korizmenim terminom – govori se u Svetom Pismu na više mjesta, ponajbolje u Isusovim govorima i usporedbama u kojima je jednostavnim jezikom i primjerima objašnjavao ljudima čega se moraju odreći i čega se moraju čuvati da bi se mogli zvati njegovim učenicima. Ovdje, u deset točaka, donosimo popis ljudskih osobina o kojima se najčešće govori u Svetom Pismu i koji su nespojivi s kršćanskim modelom življenja, ali i s humanošću uopće.

Odrecite se oholosti. Oholost je jedna od onih tema koja je snažno prisutna u Bibliji. I Isus je često govorio o ljudskoj oholosti koja priječi odnos s Bogom i s ljudima. Nije uopće slučajno da se oholost nalazi na prvom mjestu sedam glavnih grijeha. Najveći neprijatelj promjene i preobrazbe čovjeka jest oholost – umišljenost kako se u životu nema ništa promijeniti, kako činimo sve onako kako bi i trebalo. Kada tako počnemo misliti o sebi, to je početak slabljenja i ljudskosti i vjere. Kada se misli da je sve dobro i da nema potrebe ni za kakvom promjenom, tada se podržavaju sadašnja zla i dugoročno podržava svijest, mentalni sklop i kultura života iz koje će nužno proizići buduća zla. Zato je važno stalno pretresati vlastiti život – riječi, postupke, djelovanje, metode, motive, ciljeve – kako bismo kontrolirali naše negativne energije i iskušenja, a napredovali u ljudskosti, plemenitosti i dobroti. Jedna od najvećih čovjekovih muka jest suočavanje s vlastitom ohološću. Mnoštvo je oholih, umišljenih i bahatih ljudi. Čini se, da što ljudi manje znaju, što su manje u životu dobra učinili, što su manje kompetentni i priznati u društvu, to su više oholi. Oholi ljudi preziru druge, ne dopuštaju da im se išta kaže, stalno se vrte oko sebe i ponižavaju druge. Oholost razara međuljudske odnose. Oholi ljudi u konačnici ostaju sami sa svojom ohološću.

Odrecite se laži. Spremnost na suočavanje s istinom o samom sebi, svome životu i djelovanju, prvi je korak na čovjekovom putu obraćenja. Isus iz Nazareta je snažno inzistirao na istini i često kritizirao laž i licemjerje ljudi, pogotovo licemjerje pobožnih vjernika i njihovih vjerskih vođa. Zbog toga su „ludili“ religijski poglavari i sve su činili da ga uklone. Laž je jedna od najčešćih biblijskih tema – od lažnih bogova do lažljivih ljudi. Već na prvim stranicama Biblije opisana je čovjekova laž, pokušaj lažnog svjedočanstva, obmane Boga i prebacivanja odgovornosti na druge u dramatičnoj i po svojim posljedicama po čovjeka tragičnoj sceni protjerivanja iz vrta. Tema laži je vrlo prisutna i u Starom i Novom zavjetu, pogotovo kod proroka i konačno kod Isusa iz Nazareta. I danas se posvuda bezočno laže, pa se s pravom govori da živimo u vremenu laži, obmana i opsjena. Ne lažu samo mediji i političari na što se često žale ljudi. Laž se uvukla u srce života, u sve naše odnose. Ljudi često lažu da prikriju svoje nedostatke, da se prikažu drugačijima i boljima, da opravdaju svoja zla, da prebace odgovornost na druge, da lažima podrivaju dobre ideje, inicijative i projekte, da demonskim podvalama oblate druge ljude. Lažljivci se suprotstavljaju svakom dobru i sve čine da ga bar malo okrnje i dovedu u pitanje i da druge ljude pritom zavedu na krivi put – manipulacijama, dezinformacijama, lažnim svjedočenjem i dokumentima. Zbog laži propadaju ljubavni, bračni, obiteljski, rodbinski, prijateljski, poslovni i svi drugi čovjekovi odnosi. Kad god bježimo od istine, kad god se ne želimo suočiti s njom, ostajemo zarobljenici laži. Zato je Isus stalno ponavljao da će nas samo istina osloboditi.

Slika: Isusova gozba s carinicima i grešnicima, Đuro Seder